Hommage jednoj sasvim posebnoj likovnoj imaginaciji

U Gradskom muzeju Varaždin otvorena je velika retrospektivna izložba Antuna Borisa Švaljeka pod nazivom Oblak u glavi. Izložba kroz 219 eksponata (slike, crteži, skulpture i ilustracije) daje uvid u autorski opus. Zbog opsežnosti izložbe radovi su raspoređeni na dvije muzejske lokacije. Dok su u Palači Sermage izložena Švaljekova djela nastala između 1970-ih i 2000-ih godina, u novootvorenom prostoru Palače Patačić prezentirani su radovi iz kasne i najplodnije faze njegova umjetničkog stvaralaštva. Međutim, ova retrospektiva nije samo posmrtna posveta umjetniku, već ima i važan dokumentaristički aspekt u vidu postumnog popisivanja relevantnih radova. Kustosica izložbe je Elizabeta Igrec iz Gradskog muzeja Varaždin, a idejnu okosnicu projekta dobro sažimaju riječi Milana Bešlića, Švaljekova dugogodišnjeg suradnika i autora predgovora: „Retrospektivna izložba utemeljuje tvrdnju da je Švaljek, osim iznimnim slikarskim, crtačkim, grafičkim i kiparskim umijećem, stvarao djela i osebujnom imaginacijom, ludičkom invencijom, groteskom, sarkazmom i vedrim humorom, oblikujući vlastiti likovni diskurs koji se u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti prepoznaje u autorskoj izražajnosti kao tipično – švaljekovski.“

Postav izložbe u Palači Patačić (Gradski muzej Varaždin), snimio Andrej Švoger

Formativne godine

Antun Boris Švaljek rođen je 10. lipnja 1951. godine u Zagrebu. Kao dijete živi i odrasta u Petrinji, gdje pohađa osnovnu školu i prvi razred gimnazije. U to vrijeme školske praznike provodi kod bake i djeda u Kraljevcu kod Radoboja u Hrvatskom zagorju. Od 1966. godine živi u Varaždinu, gradu u kojem formira afinitet prema likovnoj umjetnosti te s prijateljem iz razreda i budućim kolegom Goranom Merkašom priprema mapu za prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Švaljek 1969/70. upisuje redoviti studij na slikarskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a diplomirat će 1974. godine u klasi profesora Šime Perića. Iduće tri godine nastavlja se usavršavati u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Godine 1977. Švaljek ostvaruje prve veće samostalne izložbe u Beogradu i Zagrebu, a to je ujedno i vrijeme zapaženih istupa na kolektivnim izložbama. Tako je na 5. izložbi recentne hrvatske likovne umjetnosti Moderna galerija otkupila njegov rad Tempo I, dok mu je na 9. Salonu mladih dodijeljena nagrada za slikarstvo. U djelima predstavljenima na ovim izložbama Švaljek se intenzivno oslanja na Hegedušićevu vizualnu retoriku te u zagasitim tonovima često slika krupne i voluminozne figure koje prevladavaju kompozicijom. Nakon izlaska iz Hegedušićeve radionice Švaljek počinje razvijati drugačiju likovnu estetiku, a kao jedina konstanta u njegovu stvaralaštvu uočava se neraskidiva veza s figuracijom.

Autoportret – Rukica bi slikala, 2001., ulje na platnu

Prema vizualnoj različitosti

Švaljek se 1978. u Zagrebu vjenčao s pet godina mlađom kolegicom Zitom Rončević. Već iduće godine, uz pomoć nadbiskupa Franje Kuharića, odlazi na šestomjesečno studijsko putovanje u Sjedinjene Američke Države. U tamo nastaloj seriji crteža uočavaju se naznake njegova budućeg stilskog izričaja. Ta će djela izložiti u Los Angelesu na samostalnoj izložbi u Galeriji Arcadia. Nakon povratka u domovinu, Švaljek je s kolegama slikarima Brankom Čilićom, Zlatkom Keserom, Vatroslavom Kulišem, Hrvojem Šercarom i Josipom Turkovićem, te književnikom Stjepanom Šešeljom 1980. godine osnovao Galeriju „Stećak“ Klek. Od 1981. godine s obitelji se trajno nastanjuje u Zadru, a ljeta provodi u Lukoranu na otoku Ugljanu. Upravo je zamjena gradske vreve mirnijim okruženjem pružila Švaljeku opuštenu atmosferu u kojoj prosvjetljuje slikarsku paletu te započinje neopterećeno razvijati osobnu vizualnu estetiku, ispunjenu sveopćom vedrinom i djetinjom razigranošću.

Nakon formiranja osobnog stilskog izričaja, koji se tvornom logikom značajno razlikuje od tadašnjeg dominantnog likovnog diskursa, Švaljek između 1978. i 1987. godine samostalno izlaže u Zagrebu, Čakovcu, Zadru, Karlovcu, Velikoj Gorici i Varaždinu. Potrebno je spomenuti i istupe na žiriranim kolektivnim izložbama poput 7, 10. i 11. bijenala jugoslavenskog crteža u Zagrebu te 10. bijenala mladih u Rijeci, kao i 4. bijenala akvarela u Karlovcu na kojima je bio nagrađen.

Raj zemaljski, 2007., ulje na platnu

Za veliku izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, organiziranu u Zagrebu 1986. godine, primio je prestižnu Vjesnikovu nagradu Josip Račić. Uslijedile su brojne izložbe u Zagrebu, Splitu, Varaždinu, Zadru, Poreču, Labinu, Rovinju, Osijeku te Münchenu i Pečuhu, a 1996. godine predsjednik RH Franjo Tuđman odlikovao ga je Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Godine 2004. Švaljek je imenovan u zvanje docenta na Likovnoj akademiji u Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru, gdje pedagoški rad obavlja do 2018. godine. Čitavo to vrijeme Švaljek nastavlja kontinuirano stvarati. Period između 1997. i 2022. za njega je vrijeme brojnih samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Od samostalnih izložbi posebice se ističe ona u Gradskoj loži Narodnog muzeja u Zadru, kada je 2000. godine izložio poliptih Oltar 2000., instalaciju koja predstavlja njegovo stvaralaštvo u posljednjih 30 godina te ujedno banalizira milenijska predviđanja. Zbog inovativnosti koncepta dodijeljeno mu je priznanje grada Zadra. Poliptih Oltar 2000. ponovno je izložio u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu tri godine kasnije. Prvu veliku retrospektivnu izložbu imao je 2022. godine u Čapljini, koju mu je, u autorstvu kustosice Biserke Rauter Plančić, priredio Nacionalni muzej moderne umjetnosti.

Uz slikarstvo i kiparstvo, Švaljek se bavio ilustracijom i scenografijom te je izradio nekoliko plakata za Gradsko dramsko kazalište Gavella i Glumačku trupu Histrion, a 2010. godine oslikao je svečani zastor Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Također je autor dviju grafičkih mapa izvedenih u tehnici sitotiska (Varaždin iz 1989. i Horvacki vihori iz 1996).

Antun Boris Švaljek preminuo je 15. ožujka 2023. godine u Zadru, u 72. godini života. O njegovu opusu objavljeno je više od 300 bibliografskih jedinica. Švaljekov rad sustavno su pratili istaknuti povjesničari umjetnosti i likovni kritičari poput Vinka Srhoja, Josipa Depola, Vladimira Malekovića, Tonka Maroevića, Josipa Škunce, Elene Cvetkove, Zdenka Rusa i Milana Bešlića. Autor monografije objavljene 2008. godine njegov je dugogodišnji suradnik i prijatelj Ive Šimat Banov.

Švaljek i Varaždin

Iako je Švaljek u Varaždinu živio tek nekoliko godina, upravo je u tom gradu ostvario brojna prijateljstva. Da su se Varaždinci uistinu emotivno vezali za njega, pokazuje i otvaranje prve posmrtne izložbe u Galeriji Zlati ajngel 2024. godine. Na toj su izložbi, održanoj manje od godinu dana nakon njegove smrti, bila predstavljena Švaljekova djela iz privatnih zbirki Varaždinaca. Nadalje, upravo je u Varaždinu pokrenuta inicijativa za organiziranjem velike retrospektivne izložbe, koja će nakon zatvaranja biti predstavljena u Mostaru, Zadru i Zagrebu. Glavni je organizator izložbe Gradski muzej Varaždin, no ona je produkt kolektivnih napora jer su u realizaciji pripomogle i druge institucije poput Narodnog muzeja Zadar, Muzeja moderne umjetnosti Sveučilišta u Mostaru te Hrvatskog društva likovnih umjetnika. 

Djela za izložbu ustupili su Narodni muzej Zadar, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej Međimurja Čakovec, Muzej moderne umjetnosti sveučilišta u Mostaru, ali i obitelj (supruga Zita i sin Josip Švaljek te sestra Marina i nećaci Mirko i Domagoj Ujdenica), kao i brojni privatni vlasnici. Tako su radovi skupljani u Zadru, Zagrebu, Splitu, Bruxellesu, Varaždinu, Čakovcu, Jastrebarskom, Mostaru, Širokom Brijegu, Međugorju, Ljubuškom, Čapljini i Čitluku. Sve ovo svjedoči o iznimnim naporima uloženima u stvaranje dobrog i jezgrovitog retrospektivnog uvida u autorski opus, što Antun Boris Švaljek kao afirmirani umjetnik i zaslužuje.